Vladan Veljković je džez pijanista koji je nastupio na drugom festivalu "Oslobađanje" 2.11.2014. godine u Domu kulture na Zabrežu u kvartetu We don't talk sa gitaristom Aleksandrom Petrovićem, kontrabasistom Nikolom Kneževićem i bubnjarem Milošem Grbatinićem i potom na trećem festivalu na otvorenom na Zabreškom gradu-muzeju na otvorenom 5.7.2015. godine u kvintetu Jetleg sa istom postavom i sa pevačem Jovanom Antićem. Oba puta Festival je podržao Sekretarijat za kulturu grada Beograda.

Give me 5 je svojevrsni pozdrav publici i jazz svetu. To je jazz program festivala "Oslobađanje" za 2020/21. godinu. Podrazumeva pozdrav jazz umetnika kroz navođenje pet albuma koji su najviše uticali na njegov razvoj.

Give Me 5 Vladan Veljković:

Šezdesetih godina javlja se Free jazz. Coltrane, koji je odrastao i kao čovek i kao muzičar u tradiciji tadašnjeg savremenog džeza Be Bop-a (i njegovih ogranaka), tih godina prati razmišljanja svojih savremenika i počinje da svira muziku koja nije morala da bude tonalna i zasnovana na bilo kakvoj tradiciji. Tim ce se baviti do kraja života. Dve krajnosti u njegovom stvaralaštvu iz tog perioda su albumi My favorite things (1960) i Interstellar space (1967). Muzika sa My favorite things-a predstavlja spoj tradicije i eksperimentisanja, to se najbolje može videti u Coltrane-ovim solima. Prelepe, skladne - "prirodne" linije i fraze se smenjuju celim serijama akorada koji su napisani ili samo odsvirani u trenutku preko već postojećih serija akorada. Ovakva koncepcija sviranja postaće norma današnjih džez muzičara. 1967. godine Coltrane umire. Četiri meseca pre toga snimio je nekoliko pesama koje će kasnije postati Interstellar space; muziku sa tog albuma možemo opisati na mnogo načina, ali nikako kao muziku čoveka koji umire. Štaviše, deluje kao muzika čoveka koji je tek na pragu novog znanja. Slušajući ovaj i mnoge druge (pogotovu uživo) snimke iz tog perioda imam dva razmišljanja. Prvo, to je muzika bez "filtera" ili sa mnogo malo istih, ravno vežbanju sto bi ove snimke učinili neprocenjivim za sve ozbiljne džez muzičare. Drugo, Coltrane ništa nije promenio i samo je dostigao nove nivoe, što bi onda svaki od tih snimaka učinilo jednim poniznim iskustvom. Najveće dostignuće jednog umetnika je da celu svoju ličnost, celo svoje postojanje, može da iskaže kroz svoju umetnost. Posle trideset osam godina Coltrane to i čini sa A love supreme-om (1964). Tokom svog života svirao je sve o čemu jedan muzičar i čovek mogu da sviraju; muziku za zabavu i ozbiljnu muziku, brze i spore pesme, srećne i tužne...U A love supreme-u, po prvi put u svom životu (a možda i u istoriji džeza), Coltrane svira svoje najdublje misli, ideje i verovanja. Ovim Coltrane ne samo da ispunjava svoj lični cilj već i uzdiže džez na pravac u muzici, u umetnosti, koji može da predstavlja čovekova najdublja stanja postojanja. Ovaj album jednostavno u svakom smislu predstavlja remek delo.